Bijela bilježnica

trazimput

Bijela bilježnica

GORDANA ŠPOLJAR ANDRAŠIĆ
samostalna umjetnica

Galerija Zlati ajngel, Varaždin

Iz predgovora kataloga:
…svaka umjetnička gesta koja se temelji na amalgamiranju memorijske dimenzije života uvijek je jedna vrsta sinteze osobne i skupne memorije, sjećanja koja držimo duboko zatvorena u pretincima vlastitoga arhivarija i sjećanja koja (o nama) nose neki drugi, a mogu se odnositi na godine ranoga djetinjstva i na događaje kojih su svjedoci bile neke druge oči, neki drugi memorijski centri. I, upravo su to „ mrvice koje u bjelini celuloze i slojevima svilenog papira polje slike čine igralištem, prostorom preispitivanja kovalentnih veza između osobne i kolektivne memorije. Naglašena ljepota bjeline i primarna jednostavnost otkrivaju taktilne vrijednosti koje izviru iz jagodice prstiju, iz čiste misli i čistog osjećaja, onaj su „trezor iskustava“ u kojem su prikupljeni, složeni i pohranjeni svi slojevi pamćenja i u kojem započinje kodiranje informacija na razini metamemorije koja je krajnje osobna“ (Draženka Jalšić Ernečić, predgovor kataloga, Galerija Koprivnica, 2011.). Spominjemo ovo mišljenje i zato što je bilo izrečeno u povodu prve izložbe na kojoj je Gordana Špoljar Andrašić izložila svoje „bijele slike“, početak ciklusa koji se, sad već u punoj, zreloj zgusnutosti forme i kompleksnosti sadržaja prikazuje u Galeriji Zlati ajngel. Prije toga, prije ove faze primarne bjeline bila su razdoblja gotovo dvadesetgodišnje posvećenosti motivima druge vrste, ali uvijek izrazito simboličnim, metaforičnim i filtriranim kroz neki posebni, osjetljivi „ženski ključ“. U ciklusu „Stabla“, koju je Gordana godinama razvijala, začeti su slični problemski odnosi i načeta gotovo ista pitanja koja ona i danas postavlja. Ulaženjem u tu šumu stabala, zatičemo se, kako kaže Ksenija Kipke, „u virtualnom prostoru osobnih strahova, želja, razmišljanja i ponovnih promišljanja sasvim ljudskih, vječnih tema i pitanja o životu, smislu, vlastitom mjestu u vječnosti. Ako stablo shvatimo u njegovoj univerzalnoj simbolici života, primjetiti ćemo da u većini kadrova životi imaju razne, ali dešifrirane početke u šarenom zelenilu, razvijaju se više ili manje povezano i isprepleteno, ravno ili zavojito, lakše ili teže, ali svi streme u visinu, svi rastu i razvijaju se. A onda dosižu plavetnilo, neba ili ništavila, postaju sve rjeđi, tanji, neki nestaju sami, a neke naprasno reže rub formata. Život po svojoj definiciji zaista podliježe logici kadra“ ( u katalogu izložbe u Maloj galeriji, Poreč, 2011.). To je kadar o kome, samo u drugom funkcionalnom kontekstu, raspravlja i jedna druga kritičarka kad kaže da „ uprizoreni kadar slike artikulira jednostavnu likovnu misao“ (Nataša Šegota Lah, isti katalog). Možda je u potonjoj sintagmi i najjasnije izraženo temeljno svojstvo radova ove umjetnice: likovna misao implicira podjednaku prisutnost emotivno-slikarskog i mentalno-konceptualnog osnova, dakle, građenje djela na pretpostavkama sinteze. To će načelo do potpunog izraza doći u spomenutoj seriji „bijelih slika“, ciklusa koji autorica izlaže posljednjih 4-5 godina. Riječ je o radovima na kojima slikarica govori jezikom apstraktnih formi na samom rubu artikuliranosti, načetih kolažiranjem fotografija i ručnog zapisa posve osobne prirode koje autorica repetitivno i u blokovima fiksira na bjelinu plohe. To je jezik koji samo na prvi pogled predstavlja proces redukcije formalnih elemenata; u svojoj punoj istini prostori njezinih slika zapravo su izrazito napućeni, slojeviti, žitki i reljefni. Ali to je koncentracija koja ne uslojava sliku prema elementarnosti, glasnosti i grubosti enformelne geste nego prema tišini i plahoj evokaciji. Bjelina je tu važna, ali ne presudna, ona ne nosi ni metonimijsku dimenziju nego tek upućuje na stalnu mogućnost „punjenja“ sadržajima, pa i na priliku da se kroz interpolaciju nepikturalnih elemenata dovede do stanovite napetosti bijele površine…
Marija Špoljar, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Muzeja grada Koprivnice

Venue:
Galerija Zlati ajngel, Varaždin